> Naslovna > O Gradu > Povijest > Utemeljenje Novog Marofa

Utemeljenje Novog Marofa

Uže novomarofsko područje, koje obuhvaća Novi Marof te Granu i Možđenec, ulazilo je u okvir grebenskog feudalnog dobra, ali sami počeci Novog Marofa nisu još u potpunosti rasvijetljeni. Ipak, sasvim je sigurno kako ti počeci nisu vezani uz obitelj grofova Erdödy, odnosno grofa Ljudevita Erdödya koji je navodno 1776. godine utemeljio Novi Marof.

Sasvim je sigurno da je Novi Marof barem stotinjak godina stariji, a velika je vjerojatnost da današnje zdanje ladanjske arhitekture, u koje se smjestila Specijalna bolnica za kronične bolesti, nije prvotni objekt stambene namjene na ovome mjestu.

Prvi spomen Novog Marofa javlja se već 1666. godine u djelu "Status familiae Patachich...", dakle 110 godina prije navodnog utemeljenja Novog Marofa. Prema ovom kodeksu, nastalom iz pera grofa Aleksandra Antonija Patačića sredinom XVIII. stoljeća, Novimaroff (Novi Marof) je obiteljskim dobrima pribavio konjanički časnik Nikola III. Patačić. Taj podatak, zasada, predstavlja najraniji povijesni spomen Novog Marofa, a vezan je uz još jedan poznati plemenitaški rod.

Iako ne toliko poznata, i to zato što je njena povijest još uvijek dosta slabo istražena, a ne da svojom kulturno-povijesnom i političkom djelatnošću to nije zaslužila, obitelj Patačić svrstava se u izvorno hrvatsko plemstvo. Iako se današnji termini ne mogu prenositi u povijest, a i o nacionalnim stremljenjima može se govoriti tek od sredine XIX. stoljeća, postoje neke indicije prema kojima obitelj podrijetlo vuče iz plemena Šubića, dok prema obiteljskoj predaji Patačići dolaze iz Bosne.

Prvo treba razjasniti značenje samog imena Novi Marof. Novi-Maroff ili njegova istoznačnica na mađarskom jeziku "Uj-Lepenye" ("novo ladanje") ustvari izvorno znači nešto sasvim jednostavno. Riječ je o novom ladanju ili, s današnjih gledišta, riječ je o novoj vikendici, kući za odmor ..., objektu ladanjske arhitekture kakvih je u Hrvatskom zagorju bilo na desetke.

Iako ne treba isključiti mogućnost da je na mjestu geografskog smještaja Novog Marofa već ranije postojalo neko naselje, odnosno selo ("villa"), izgledi za takvo što su odista vrlo mali. Naime, već samo ime naselja znači novo ladanje, odnosno nešto novo. Ukoliko je nekakav objekt već već postojao može se govoriti samo da je postojalo "staro ladanje", odnosno Stari Marof. Staro ladanje je svakako postojalo, a najvjerojatnije se radi o Kamenom marofu (Kamena Gorica) ponad izletišta Topličica. Sasvim je jasno da novog ladanja nije moglo biti prije nego je ono izgrađeno pa se niti nije moglo zvati novim ladanjem, odnosno Novi Marof.

S druge pak strane prvi spomen nove kurije nedaleko Remetinca (Nova Curia) javlja se 1697. godine. Postoje dvije mogućnosti, odnosno ili je Nikola III. Patačić pribavio posjed s nakanom da na njemu podigne ladanjski objekt pa je posjed i prozvan Novi-Maroff, za razliku od starog ladanja, ili je iste godine kada je pribavljen posjed i izgrađen stambeni objekt koji je prozvan Novi Marof.

Uz to, iako postoje neke teorije kako se Novi Marof spominje dvadesetak godina ranije, odnosno još 1645. godine, takva tvrdnja nije ispravna budući da tu, jednostavno, nije riječ o ovom ladanju. Hellerovi popisi toponima hrvatsko-slavonskih županija, koji sadrže podatke o prvom spomenu nekog mjesta, prepuni su pogrešaka, a za ilustraciju spomenimo tek tri naselja u samoj blizini Novog Marofa, odnosno Granu, Možđenec i Ključ, za koje Heller iznosi potpuno netočne podatke.

Prema autoru toponimskog popisa Varaždinske županije Grana se, kroz povijest, prvi put spominje 1713. godine, a Možđenec 1783./1784. godine. I bez ulaska u dublju analizu jednostavno se može ustvrditi da ti podaci ne odgovaraju činjenicama budući da se oba naselja spominju ranije, odnosno već 1708. godine, kada ih je obiteljskim dobrima priskrbio Baltazar II. Patačić. Ključ se spominje 1545. godine, ali uvidom u izvor naveden kod Hellera može se utvrditi zabuna jer se Heller poziva na izvor koji govori o gradu Ključu, u Bosni.

Svakako treba ustvrditi i da osnovni problem, pri uzimanju u obzir Hellerovih popisa, predstavlja nekritički pristup analizi izvora budući da Heller samo navodi druge izvore, a uvidom u navod vezan uz Novi Marof sasvim jasno možemo ustvrditi kako se tu ne spominje Novi Marof. Zabunu je vjerojatno izazvalo nekritično imensko tumačenje samog značenja pojma (Novi) Marof. Naime, autor se poziva na dva ljetopisa iz XVII. stoljeća. U jednom od ljetopisa, onom Petra Keglevića Bužimskog, spominje se i "novi marof" (novo ladanje) čija je izgradnja dovršena 1645. godine, ali to je ladanje, u posjedu Keglevića, smješteno blizu Zlatara, nedaleko Oštrc-grada.

Što se pak tiče smještaja samog stambenog objekta, odnosno ladanjskog zdanja u Novom Marofu, postoji nekoliko interpretacija. Nakon što je stradao utvrđeni Greben Erdödyevi su se spustili u dolinu te neki autori pretpostavljaju da je prije sadašnjeg dvorca postojala drvena građevina u dolini rijeke Bednje, a zatim i manji zidani dvorac za koji vjeruje kako je kasnije porušen.

S obzirom na velike posjede u ovom kraju, tj. oranice, šume, livade i lovišta, grofovi Erdödy su odlučili podići novi dvorac u dolini rijeke Bednje, ispod sela Ključa, a zatim ubrzo zaključuju da lokacija nije povoljna zbog poplava, komaraca i drugih nepogoda, pa je odlučeno da se dvorac sagradi na obližnjem brežuljku. Objekt je 1776. godine podigao grof Ljudevit Erdödy.

Vrlo je upitna teorija da su grofovi Erdödy sagradili dvorac pa su nakon tridesetak godina zaključili kako je objekt smješten na geografsko-klimatski nepovoljnom položaju, te su odlučili sagraditi novi objekt. Jasno je da se izgradnja stambenih objekata onodobne vlastele pomno planirala te je prosto nevjerojatno da graditelj učini takvu pogrešku, odabirući za izgradnju objekta potpuno nepovoljan položaj, iako je samo par stotina metara dalje postojao povišeni plato, na kojem se nalazi današnji objekt. Novomarofski dvorac je jednokatni kasnobarokno-klasicistički dvorac tlocrta četverokuta s unutarnjim dvorištem, a najvjerojatnije je nastao nadogradnjom i proširenjem prvotnog objekta.

Naime, prvotni dvorac, preteča današnjeg, vjerojatno je sagrađen na istome mjestu jer je i današnji dvorac jednokatni objekt kao i prikaz, odnosno crtež objekta u kodeksu "Status familiae Patachich...". S druge strane sedamnaesto stoljeće u razvoju arhitekture Hrvatskog zagorja nosi obilježje ranog baroka s vrlo prisutnom renesansnom shemom tlocrtne organizacije dvorca, odnosno četverokrilnog objekta s unutrašnjim dvorištem, a što je upravo Novi Marof.

Teoriju podržava i podatak da su upravo u osamnaestom stoljeću raniji objekti preuređivani i nadograđivani u renesansnom arhitektonskom izričaju, što se vrlo lako moglo dogoditi i s novomarofskim zdanjem, odnosno bez obzira na starost većina dvoraca je dograđena u baroku. Teoriju podržava i podatak koji da se na današnjem dvorcu nalazio natpis D.R. 1783. (domus restauravit, nažalost natpis danas više ne postoji), odnosno da je objekt obnovljen 1783. godine. To je upravo mogla biti nadogradnja i proširenje objekta jer bi bilo potpuno nevjerojatno da je dvorac, koji se inače solidno gradio da ostane svjedok jednog vremena, već sedam godina nakon navodnog građenja, odnosno 1776. godine, potpuno obnavljan.

O ranijem postojanju Novog Marofa svjedoče nam i zapisi zagrebačkog kanonika Baltazara Adama Krčelića koji, u svojim Annuama, opisuje kako je 1749. godine pratio grofa Grassalkovicha iz Zagreba. Na put su krenuli iz Zagreba, te su preko Bisaga došli do brda Paka gdje su prenoćili. Sutradan, rano u zoru, krenuli su dalje, najprije u Novi Marof, a zatim u Toplicu. Kanonik Krčelić navodi i podatke o popisivanju kotara križevačke županije, što se zbilo u listopadu 1754. godine, a popisivači su kao stalna mjesta boravka, između ostalih, odabrali i Novi Marof. Kanoniku su poznata i sela Možđenec, koje gleda prema Novom Marofu, te Granje (Grana, op.a.) iz kojeg granjanska cesta vodi u Varaždin.

Kako je već spomenuto u kodeksu "Status familiae Patachich...", Novi-Maroff je Patačićićima 1666. godine priskrbio Nikola III. (1617.-1674.). Nije potpuno poznato na koji način je Nikola stekao posjed, ali postoji mogućnost da je imanje osigurao od Jurja Erdödya kao zalog za posudbu određenog novčanog iznosa. Naime, novca mu svakako nije nedostajalo budući da je još 1657. godine pred zagrebačkim Kaptolom prodao svoj šikadski dvorac i kuzminečki kaštel, a o posudbi nam svjedoči i zabilješka na margini "Statusa...", u kojoj piše da je Ljudevit Erdödy dobro otkupio od Ljudevita Patačića. Otkup se zasigurno zbio u drugoj polovici XVIII. stoljeća.

Za Novi Marof i njegovu povijest od iznimnog je značenja bio Baltazar II. Patačić (1663.-1719.), zasigurno najpoznatiji potomak Nikole III. Patačića. Baltazar je od Novog Marofa učinio stalnu obiteljsku rezidenciju koju je vrlo rado posjećivao, a o tome postoji niz podataka. U novoj kuriji (Nova Curia), nedaleko Remetinca, Baltazaru se, 13. veljače 1697. godine, rodio prvi sin, Aleksandar Antonius (1697.-1747.). S obzirom na onodobne životne prilike Baltazar je rođenje prvog sina dočekao dosta kasno pa nije nemoguće da je zbog toga i osobito zavolio novo ladanje, a podatak nam, iako se izričito ne spominje Novi Marof, svjedoči o postojanju stambenog objekta nedaleko Remetinca.

Taj objekt nije moglo biti ništa drugo nego li novo ladanje, odnosno Novi Marof.
O postojanju Novog Marofa prije 1776. godine, ali i o njegovom značaju za Baltazara II. svjedoči nam još nekoliko izvora. U Arhivu HAZU sačuvano je Baltazarovo pismo upućeno Petru Kegleviću Bužimskom, a u kojem mu šalje dobre želje povodom Nove godine. Pismo je datirano 15. siječnja 1700. godine u Novom Marofu, gdje je Baltazar II. zasigurno i dočekao novu 1700. godinu.

U prilog neospornoj tvrdnji, odnosno prisustvu obitelji Patačić u Novom Marofu svjedoči nam i podatak da je Baltazar II. bio zaštitnik franjevačkog samostana male braće i samostanske crkve Blažene Djevice Marije, u nedalekom trgovištu, Remetincu, a kako piše u kodeksu njegov sin, Aleksandar, Baltazar je gotičkoj crkvi dao dograditi kapelu (današnja kapelica sv. Antuna Padovanskog) koju je 27. srpnja 1704. godine svečano posvetio zagrebački biskup Martin Brajković. Kapelica je izvedena u baroknom izričaju te je bogato ukrašena štuko ukrasima, reljefima i medaljonima s prizorima iz života sv. Antuna Padovanskoga. Baltazar II. je umro 9. prosinca 1719. godine, a sahranjen je upravo u novopodignutoj kapelici kod franjevaca, u Remetincu, gdje je dao urediti i posljednje počivalište obitelji. Iako zamišljeno kao posljednje obiteljsko počivalište kompleks je, uz Baltazarove zemne ostatke, primio još zemne ostatke njegove supruge Terezije te njihove unuke, Aleksandrove kćeri, Beatrix, koja je preminula 19. travnja 1757. godine, te još neke članove obitelji.

Ipak, nije sve bilo tako idealno. Baltazara su pratile i određene poteškoće. Naime, nakon što je 1704. godine opustošeno međimursko imanje Lapšina, 1706. godine provalnici su opustošili i kaštel Nova Curia (Novi Marof, op.a.). U Aleksandrovoj bilješci vezanoj uz ovaj događaj spominje se da su otuđili kovčeg, oružje, lanenu i vunenu odjeću te još neke stvari. Ipak, unatoč nedaćama, Baltazar II. je nastavio s okrupnjivanjem posjeda pa je već 1708. godine dobru Novi Marof pridružio i susjednu Granu s alodom Možđenec.

Po Baltazarovoj smrti trebalo je urediti odnose među nasljednicima, odnosno razdijeliti bogatu baštinu koju je stekao za života. Iako nije ostavio pravnovaljane oporuke, već rukopisni koncept razdiobe dobara, sudionici ostavinske rasprave su prihvatili Baltazarovu posljednju želju. Ostavinska rasprava je, u lipnju 1720. godine, održana u Novom Marofu, a uz majku Tereziju u razdiobi očevine sudjelovali su najstariji sin Aleksandar te njegova braća Kazimir i Ljudevit. Od ostavinskih odredbi nama je najzanimljivije da je Novi Marof s Granom i Možđencem pripao najmlađem bratu, ali Kazimir nije dugo uživao u blagodatima novog posjeda budući da je već 1725. godine, iznenada, umro. Po njegovoj smrti, Ljudevit i Aleksandar su u Novom Marofu održali, četvrtu po redu, ostavinsku raspravu. Prema postignutom dogovoru Aleksandar je preuzeo Kazimirov udio u gospoštiji Vrbovec dok je Ljudevitu pripalo novomarofsko dobro s Granom i Možđencem, koje će zadržati idućih četrdesetak godina.

Druga ostavinska rasprava održana je, nakon majčine smrti, 1722. godine, a braća Gabrijel, kaločki nadbiskup, te Ljudevit i Kazimir, nezadovoljni raspodjelom obiteljske imovine pokrenuli su 1724. godine i treću raspravu, odnosno podigli su parnicu protiv najstarijeg brata Aleksandra smatrajući da su prigodom prve diobe bili oštećeni u svojim pravima. Bili su u pravu. Naime, Aleksandar je, prigodom prve diobe, zatajio postojanje povećeg novčanog iznosa pohranjenog u jednoj bečkoj banci pa je otkriće ove prijevare bio povod parničenju i novoj ostavinskoj raspravi koja je završila na Aleksandrovu štetu.

Rasprava je, i opet, održana u Novom Marofu, a Aleksandar je preuzeo isplatu duga od 2000 forinti prema remetinečkom samostanu.

Unatoč svim problemima za baruna Aleksandra je nastavljen uspon obitelji u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, a tome je kao svojevrsna nagrada 1735. godine uslijedila i grofovska titula. Aleksandru, Ljudevitu i Gabrijelu dodijeljena je grofovska titula i grb.

Patačićima je Novi Marof 1666. godine pribavio Nikola III., a početkom XVIII. stoljeća njegov sin, Baltazar II., ga je okrupnio pridružujući mu Granu i Možđenec. Na marginama Statusa zabilježeno je, od ruke nepoznatog autora, da je Novi Marof otkupom povratio grof Ljudevit Erdödy, ali nije naznačena godina, osim što je zabilježeno da ga je otkupio od grofa Ljudevita Patačića. Zanimljivo pitanje predstavlja utvrđivanje godine kada se ovaj otkup stvarno i dogodio. Grof Ljudevit Patačić umro je 1766. godine ostavivši sinu Ivanu sva svoja dobra, pa tako i sva novčana potraživanja u dobru Novi Marof, koja je baštinio još 1725. godine. Iduće dvije godine vodila se ostavinska parnica između Ljudevitova sina Ivana te Josipe i Eleonore, kćeri Suzane Patačić i grofa Sigismunda Thurn de Valsasina. Parnica je okončana sredinom ožujka 1768. godine, o čemu svjedoči i isprava zagrebačkog Kaptola.

U ispravi se izričito navodi da Novi Marof ne predstavlja objekt ostavinske razdiobe, a s ovim podatkom može se upitnom postaviti i vjerodostojnost zapisa nepoznatog autora na marginama "Statusa..." jer Novi Marof je još uvijek bio u posjedu obitelji, iako je Ljudevit Patačić umro dvije godine ranije. Uzmemo li vjerodostojnim podatak kako je 1776. godine utemeljena novomarofska grana obitelji Erdödy, a još 1768. godine Novi Marof posjeduju Patačići između ovih dvaju godina treba tražiti vrijeme spomenutog otkupa i dolaska Erdödyevih u Novi Marof.

 
Građani online
Newsletter
Multimedija
Galerija